SP Rusija 2018 - Općenito

[Kreator]

Doviđenja u Kataru


Oprostili smo se od SP-a kakvo smo dosad poznavali



Ne znam, možda Vladimir Putin stvarno danas i nema skladatelja kalibra Nikice Kalogjere i njegova Site bon, site bon a Sarajevo, au revoir, au revoir à Calgary, ali ono što je trebalo biti svečana predaja domaćinstva Svjetskog nogometnog prvenstva izgledalo je u najmanju ruku skromno.

Nakon proceduralnih i dosadnih govora koje nitko i ne sluša, Veliki Vlad — koji je dobrih 20-ak centimetara niži od šeika Tamima bin Hamada al-Thanija — ispred brutalno kičaste zavjese s ruskim državnim grbom je s nekakvog postolja uzeo Adidasovu loptu, nespretno je dobacio Gianniju Infantinu da bi je predsjednik FIFA-e jednako traljavo proslijedio do nezgrapnog katarskog emira. Blicevi su počeli sijevati, Infantino je poput iluzionista kojemu je upravo uspio rutinski trik raširio ruke, Putin je nekako nevoljko zapljeskao a Tamimu se kao Mateu Beusanu nasmiješio gusti brk.

Bilo je fino u Rusiji, doviđenja u Kataru.

Devet je dana prošlo od tog trenutka čije su važnosti, barem se čini, svi bili potpuno nesvjesni. Desetak kilometara od stadiona na kojemu su se Hrvati u tom trenutku pripremali za svoju najveću utakmicu ikada, utakmicu u kojoj će ih Francuzi ostaviti na nikad sjajnijem srebru, daleko od reflektora javnosti i ceremonije zatvaranja prvenstva, duboko u hodnicima predsjedničke palače u Kremlju ovaj trojac je simbolično obilježio povijesni trenutak za svjetski nogomet. Jer, znate to, Svjetsko nogometno prvenstvo više nikada neće biti onakvo kakvim ga naša generacija pamti.

Što nas to ustvari čeka i kako će najvažnije i najveće nogometno natjecanje onda izgledati u budućnosti?

Kada je u prosincu 2010. tadašnji predsjednik FIFA-e i danas osramoćeni Sepp Blatter iz kuverte izvukao ime Katara kao domaćina Mundijala 2022., zapadni svijet prosto nije mogao vjerovati. Ne (isključivo) zbog činjenice da je Katar postao prva arapska i prva većinski muslimanska zemlja koja će ugostiti ovo natjecanje, jer to je bio možda i jedini pozitivan argument za Blattera i društvo. Katar je, naime, bio najmanja zemlja koja je dobila domaćinstvo ovog natjecanja i to bez skoro bilo kakve nogometne tradicije. Postao je i prva zemlja domaćin završnog turnira koja nikada prije nije igrala na Mundijalu, što je u praksi značilo da nemaju gotovo nikakvu nogometnu infrastrukturu, kao ni bilo kakvo iskustvo u organiziranju ovakvog natjecanja.

To što je ovu kandidaturu od prvog trenutka pratio loš glas i što se jednako sumnjalo u čestitost njenih ključnih ljudi koliko i u čestitost članova Izvršnog odbora FIFA-e, u Dohi nikoga nije bilo briga. Katar, u kojemu su bogata nalazišta nafte otkrivena 1940., 30 godina prije stjecanja potpune neovisnosti od Velike Britanije, Svjetsko prvenstvo i nogomet generalno je vidio kao još jednu priliku da se istakne u izuzetno bogatoj regiji. FIFA jest “neobjašnjivo” spustila vlastite kriterije i zatvorila oči na mnogobrojne nedostatke koje je imala ova kandidatura, ali ondje nije nedostajalo onoga što u Zurichu najviše cijene — novca te ambicioznih i velikih planova.

Katarani su u svom programu obećali ulaganje veće od 200 milijardi američkih dolara. U posljednjih desetak godina Katar rapidno raste — grade se neboderi, prodajni centri, kilometri novih i modernih autocesta kao i metro, a u pustinji se uzgaja i 10.000 sadnica različitih vrsta drveća kako bi zemlja za četiri godine bila zelenija. Naravno, Katar je bio prinuđen iz temelja izgraditi i kompletnu nogometnu infrastrukturu, pa je obećano da će napraviti 12 super modernih i klimatiziranih stadiona. Onaj najveći — Lusail Iconic Stadium, na kojemu će se održati otvaranje i finale — bit će izgrađen u potpuno novom gradu konstruiranom za potrebe Svjetskog prvenstva u kojemu je planirano da do početka Mundijala živi oko 250.000 stanovnika i čijih je 70 posto planiranih građevina navodno do sada već dovršeno.

Malena je to zemlja čija površina je manja od Dalmacije, pa će tako najveća razdaljina između dva stadiona na ovom Svjetskom prvenstvu biti tek 75 kilometara ili jedva sat vremena vožnje automobilom ili metroom koji bi trebao pokrivati sve stadione domaćine; manje nego što treba od Splita do Šibenika. Ilustracije radi, Hajdukovo najbliže ligaško gostovanje je ono na 416 kilometara udaljenoj Rujevici. U principu, bude li sve po planu, bit će ovo prvo (i vjerojatno posljednje) SP na kojemu će u teoriji istog dana biti moguće uživo pogledati barem tri utakmice grupne faze.


Međutim, bez obzira na silni novac koji ima, za ovako malo zemlju Svjetsko prvenstvo je ogroman zalogaj.

Prije svega FIFA se suočila s problemom visokih temperatura. Mundijal se tradicionalno igrao u periodu između svibnja i kolovoza, a u to su vrijeme temperature u ovom dijelu svijeta nesnosne. Katarani su planirali klimatizirati stadione, ali to ne bi bilo dovoljno. Zato je FIFA napravila presedan – prvi put u povijesti ćemo gledati zimsko SP. Otvaranje će biti 21. studenog, a finale 18. prosinca, odnosno usred sezone u najjačim europskim ligama. Usto je Katar izgubio i Kup Konfederacija, kojemu će domaćin biti neka od zemalja iz Azije, upravo zbog činjenice da Katar zbog velikih vrućina ne može biti organizator.

No, vrućina nije najveći problem, daleko od toga. Katar je zemlja koja ima tek nešto više od 300.000 stanovnika, ako ne uključujemo nešto više od 2,3 milijuna stranih radnika, od kojih je puno uključeno u radove na izgradnji infrastrukture. Od samog početka projekta tako su na površinu izlazile priče o brutalnom izrabljivanju radnika, prema kojima se Katarani često odnose kao prema modernim robovima. Nedostatak radne snage značio je i radikalnu promjenu planova, pa su tako organizatori na svoju ruku smanjili broj stadiona s 12 na minimalnih osam, koji će biti domaćini ako budu izgrađeni na vrijeme.

I pored ubrzanog širenja urbanih dijelova zemlje, ovako malena zemlja nema ni kapacitet da primi nešto više od milijun gostiju koliko se očekuje u Kataru za četiri (i pol) godine. Planovi tako uključuju izgradnju velikih šatorskih naselja u pustinji u kojima bi boravili navijači, kao i korištenje velikih cruisera kao privremenog smještaja posjetitelja. Usto je to zemlja u kojoj vladaju šerijatski zakoni i točenje alkohola maksimalno je ograničeno, pa će ovo možda biti i prvo SP bez piva. Osim ako se interesi FIFA-inih sponzora pokažu jači od nacionalnih zakona, što ne bi bilo prvi put.

S novim problemom — koji, doduše, lako može nestati u četiri godine — organizatori su se suočili prošle godine, kada je Katar došao pod svojevrsne sankcije i potpuno blokadu od susjedne Saudijske Arabije te Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina i Egipta. Ove koalicija predvođena Saudijcima Katar optužuje za financiranje terorističkih organizacija, vojnu suradnju s Turskom i Iranom, te traži ukidanje televizijske postaje Al Jazeera. I možda zvuči bizarno, ali upravo je organizacija Svjetskog prvenstva jedan od stvarnih razloga ove blokade. Iako su Katarani te 2010. najavili Mundijal kao priliku da se čitava regija promovira u svijetu, od početka je bilo jasno da su ga željeli iskoristiti i kako bi preuzeli lidersku ulogu u ovom dijelu planeta, što nikako nije odgovaralo vodećim silama poput prvog susjeda Saudijske Arabije. Što je važnije za organizaciju prvenstva, Katar ne može računati na pomoć i smještajne kapacitete svojih susjeda.


Sol na ranu pred početak prvenstva u Rusiji posuo je Infantino. On je beskompromisni političar kojemu će uskoro trebati glasovi za novi mandat FIFA-ina predsjednika, a u svojoj (doslovno) bogatoj karijeri nogometnog administratora ovaj je Švicarac naučio da se ti glasovi najlakše kupuju od malih i siromašnih, i to kruhom i igrama. Zato je priču o proširenju na 48 sudionika pokušao progurati već u Kataru. Ukratko, FIFA je već promijenila sustav natjecanja, pa će tako u budućnosti na SP sudjelovati 48 zemalja, vrlo vjerojatno podijeljenih u 16 grupa po tri momčadi. To što će to dodatno razvodnjeti ionako slabašnu kvalitetu Infantinu i društvu ne znači mnogo — prije svega zato što 80 umjesto 64 utakmice donosi (mnogo) više novca, a onda i zbog činjenice da donosi glasove i apsolutnu moć.

Činjenica je da Katar (zasad) nema infrastrukturu da propisno organizira turnir s 32 ekipe, a kamoli 50 posto veći. Zato je Infantino osmislio rješenje kojim bi “pomirio regiju u krizi” i ugurao se možda i među kandidate za Nobelovu nagradu, a ustvari tek pokušao progurati svoju priču o proširenju i to kroz podjelu domaćinstva sa zemljama iz okruženja. Na to Katarani nikako ne žele pristati, upravo zbog za njih ogromne političke važnosti domaćinstva Svjetskog prvenstva, pa tako vrlo vjerojatno neće dozvoliti bilo kakve promjene sustava, možda svjesni i toga na koji način su došli do ove organizacije i kako neke ljude tako i drže u šahu. Usto, ni zemlje regije nemaju infrastrukturu koja se podrazumijeva kao instant rješenje za suorganizaciju Svjetskog prvenstva, pa je teško očekivati da Infantinov plan upali.

Međutim, bez obzira na broj momčadi koje će sudjelovati na završnom turniru, ostaje dojam da je ovo u Rusiji bilo posljednje Svjetsko prvenstvo na kakvima je naša generacija odrasla i da nas čekaju povijesne promjene. S odlaskom u Katar Mundijal ulazi u novu eru, u vrijeme drugačijeg i neistraženog, u vrijeme improvizacije i umjetnog, i pravi korak prema novom formatu koji će i konačno potpuno izmijeniti lice i karakter Svjetskog prvenstva.

A ne čini se da će to lice biti bolje…

[Peppermint Park Ranger]

Lakrdija

S tim da svakako mislim da je bolje da se igra zimi kad su svi u naponu snage

[srdjan]

Pa jbg nek jednom bude i tako, pamtit ćemo taj Mundijal koji će završiti u vrijeme kad su gradovi ukrašeni lampicama i kad vani pada snijeg
Mislim da se razumijemo čar SP i jest što je na ljeto ja sam 5 dana prve faze i sve od četvrtfinala nadalje gledao ili u birtiji na plaži ili na terasi, dok se pekao roštilj i cugalo ladno pivo
Ali takvo je svako SP, zašto ne bi jednom bilo zimsko.
A i veliki plus je što je to mala zemlja zamisli kako bi bilo zakon kad bi se moglo doći do karata pogledati dvije ili čak tri tekme u jednom danu.
Ja mislim da će to biti dobro SP.
Zašto bi vječno bilo u istih par zemalja.

[Peppermint Park Ranger]

Ja da se pitam ne bi se nikad organizovalo izvan Evrope

Kad se sjetim Brazila, a pogotovo JAR bude mi zlo. Vuvuzele, tropske vrućine, tekme u nenormalnim terminima zbog razlike u vremenu...

[Kreator]

Kapetan Meksiko




Nakon svog petog Mundijala službeno se umirovio Rafael Márquez



Puno toga je bilo bizarno u njegovoj reprezentativnoj karijeri. Prvi nastup za reprezentaciju zaradio je sasvim slučajno. Na popisu je trebao biti njegov suigrač iz Atlasa César Márquez, ali izbornik Bora Milutinović je pogreškom u formular upisao krivo ime i on se sasvim neplanirano pojavio u kampu. A kad već nije znao što bi s njim, Milutinović ga je stavio u igru. I tu je, 5. veljače 1997. na utakmici protiv Ekvadora, počela povijest karijere koja je obilježila meksički reprezentativni nogomet.

Rafael Marquez je 147 nastupa, zabio je 19 golova, nastupio je na pet Mundijala i kao jedini u povijesti nogometa na svih pet nosio kapetansku vrpcu.

A baš to peto prvenstvo je bilo posebno bizarno. Legendarni kapetan odigrao je samo 83 minute nogometa, ali je svejedno bio glavna priča meksičke reprezentacije. U kolovozu prošle godine američko Ministarstvo financija, odnosno Office of Foreign Assets Control koji djeluje pri Ministarstvu, stavilo je Márqueza na crnu listu zbog sumnji da je sudjelovao u pranju novca za narko kartel kojem na čelu Raúl Flores Hernández. Iako nije optužen za kazneno djelo i iako tvrdi da nema nikakve veze s Hernándezom u što je upregnuo svu silu odvjetnika koji bi to trebali dokazati, sva njegova imovina u Sjedinjenim Američkim Državama je zamrznuta. Ne samo to, nego je svim američkim tvrtkama zabranjen bilo kakav kontakt s Rafom.

To je značilo da je trenirao u običnoj majici, za razliku od njegovih suigrača na čijoj je opremi bila reklama za Visu i Coca-Colu, a Márquez je imao sasvim drugačiju bocu za vodu od svojih suigrača, jer je sponzor momčadi bio američki Powerade – dio Coca-Colina imperija.Isto tako, meksički team manageri su se susreli s nizom logističkih problema. Marquezu nije bilo dopušteno putovati s američkim avioprijevoznicima, strogo se pazilo da reprezentacija nikad ne bude u nekom hotelu koji ima ikakve veze s nekom američkom tvrtkom, a novac koji je FIFA isplatila Meksiku je išao u eurima i preko europskih banaka. Strah od ogromnih kazni koje američko Ministarstvo financija može odrezati za kontakt s čovjekom koji formalno nije čak niti optužen za kazneno djelo išao je do te panične mjere da je dogovoreno kako, ako je Márquez na konferenciji za novinare koju organizira FIFA, prevoditelj i voditelj ne smiju biti Amerikanci.

Ogromna je to gnjavaža i milijarda detalja na koje su svi morali paziti za čovjeka koji je odigrao tek 83 minute na prvenstvu. I da je u pitanju bio bilo tko drugi , ne bi ni putovao u Rusiju i ne bi bilo nikakvih problema. Ali Rafa je simbol meksičkog nogometa i ova reprezentacija ga je trebala.

Rafael Márquez, ili – kako ga zbog očitih usporedbi igračkog stila s Franzom Beckenbauerom Meksikanci zovu – Kaiser de Michoacan, potpuno je redefinirao način na koji je njegova zemlja promatrala stopere. Zadržao je tipično meksičku nemilosrdnost i potpunu agresivnost prema igraču i lopti, ali je to nadogradio gotovo savršenom tehnikom. U sebi je ujedinio kontrast grubosti i mekoće, nešto što je bilo potrebno za uspjeh ne samo u meksičkom, nego i u svjetskom nogometu danas, kad se sve više cijeni distribucija lopte iz zadnje linije. Copa America 1999. bila je njegov prijelomni turnir, fantastičnim izdanjem ondje zaradio je transfer u Monaco. Četiri godine kasnije ga je jedna od najboljih individualnih braničkih predstava, kada je na Kupu konfederacija zaustavio Ronaldinha i dobio nagradu za najboljeg obrambenog igrača turnira, usmjerila na Camp Nou.

U sedam godina karijere u Barceloni osvojio je sve što je mogao. Nastupio je u 240 utakmica, zabio je 13 puta i s Carlesom Puyolom je činio zastrašujući duet stopera. Mogao je, doduše, Rafa pokriti i bočne pozicije i često je upadao u vezni red jer je imao i fizičke i tehničke kapacitete, ali bio je stoper. I to onaj najviše klase.


Mekoća koja se izgradi u igri na ulici u meksičkom nogometu vrijedi samo s loptom u nogama. Kada je Márquez imao lopt u posjedu, bio je lagan kao perce, baratao je loptom kao 25 kilograma lakša desetka. Mogao je iznijeti loptu iz zadnje linije kroz dribling ili dodavanjem, vidio je igru ispred sebe i bio je kreativan. Zapravo, s njim na poziciji stopera imali ste playmakera kojemu nije trebalo puno pomoći da donese loptu naprijed.

Ali kad igrate na ulici, onda se mora pokazati glad, nema mjesta za mekoću kada nemate loptu. Tada se igra jako, do kraja i testira se čvrstoća suparnika, i mentalna i fizička. Bez toga se Rafa nikad ne bi probio kroz omladinske kategorije, a bez toga ni Barcelona Franka Rijkaarda ne bi bila ono što je bila.

U finalu Lige prvaka 2006. prema naprijed su vukli Deco, Ronaldinho i Samuel Eto’o, ali karakter koji je Barcelona imala natrag je bio ključan za osvajanje naslova. U 13 utakmica koliko je momčadi trebalo da podigne kantu, primila je samo pet golova, a Puyol i Márquez su bili nevjerojatni faktor stabilnosti u momčadi koja je igrala prilično taktički sirovo. Onaj faktor koji su oni donosili osobinama neprikosnovenih vođa na terenu omogućavao je da momčad koja se zasnivala na individualizmu bude superiorna i kao kolektiv. Jer koliko god Ronaldinho bio genijalan, trebao je momčad koja mu je omogućavala da pokaže sve ono što zapravo može, a u ostvarivanju tih preduvjeta Rafa nije pristupao ništa manje kapetanski od Puyola. Jednostavno, to ponašanje mu je urođeno.

Ta Liga prvaka je posebno pojačala njegov status u Meksiku. Čak ni veliki Hugo Sánchez, koji je proglašen za najboljeg meksičkog sportaša u 20. stoljeću, nikad nije postao europski prvak. Te 2006. Rafa je, po istraživanju IFFHS-a, bio izabran za trećeg najobožavanijeg igrača na svijetu, a toj tituli je pridonijelo to što je u vlastitoj zemlji imao status omanjeg božanstva.

Priča o Rafaelu Márquezu zapravo je puno više priča o njegovoj reprezentativnoj karijeri, nego onome što je radio u klubovima. U klupskoj karijeri je osvojio sve; bio je prvak Francuske, Španjolske i Meksika, osvojio je dvije Lige prvaka i hrpu kupova, ali nekako najviše ostaje upečatljiv njegov zeleni dres s brojem četiri i kapetanska vrpca oko lijeve ruke. Ako se ikad budu snimali filmovi s nogometnim superjunacima, on će biti Kapetan Meksiko.

Jer, makar je pet puta zaredom zapeo u osmini finala Svjetskog prvenstva, ono po čemu će se pamtiti Márqueza je gol Argentini 2006. kojim je doveo svoju momčad u vodstvo; ili gol kojim je poništio vodstvo Južne Afrike, koje je na otvaranju Svjetskog prvenstva 2010. donio Siphiwe Tshabalala. A mi ćemo ga posebno pamtiti po golu kojim je načeo Hrvatsku u Brazilu 2014., kao onaj konačni dokaz da je veliki Rafa uvijek bio tu kad ga je Meksiko najviše trebao.

Predvodio je reprezentaciju 20 godina, davao i važne golove u utakmicama koje su bile odlučujuće. Bio je istinski kapetan, onaj koji je pokazivao primjerom i koji je mekoću na lopti nadopunjavao čvrstim karakterom. Greškom pozvani Atlasov stoper postao je ikona, legenda, simbol jedne zemlje. Kapetan kojeg će Meksiko teško zamijeniti.

[herkules]

Kalinic i Zlatan